Mucanje

Početak mucanja

Mucanje je jedan od najčešćih problema u govoru djece. Prema statističkim podacima, postotak pojave je od 3 – 5 % u predškolskoj dobi, dok se taj broj u školskoj dobi smanjuje na nekih 1 %. Prema učestalosti pojave mucanja u odnosu na spol djece, triput je češće kod dječaka nego kod djevojčica.

Početak mucanja je najčešći u dobi od 2. do 4. godine. Povezuje se s početnim razvojem rečenica – spajanju riječi u prve rečenice. Sam početak mucanja može biti postepen ili iznenadan pa se tako jakost mucanja kreće od blagog do izraženog mucanja. U nekim slučajevima početak mucanja može biti tako nagao i iznenadan, da potakne na razmišljanje o nekim težim, patološkim uzrocima.

U većini slučajeva, prvi znakovi  mucanja su ponavljanje slova i/ili slogova ili pak cijelih, kraćih riječi. Može se pojaviti i fiksacija djetetovog govornog aparata, npr. dijete neko vrijeme zadrži položaj usana, donje čeljusti, jezika u određenom položaju, poput blokade i riječ ne izlazi van. Jedna od karakteristika mucanja je i produljivanje prvog glasa u riječima. 

Učestalo nakon početka mucanja, djeca znaju pokazivati znakove napora tijekom govora poput borbe sa samim mucanjem.

Prirodan oporavak

U početnom razvoju mucanja (navedena dob 2. – 4. godine, nagli razvoj jezika i kognicije), postoji mogućnost prirodnog oporavka (bez terapije), u kojem se mucanje jednostavno prestane pojavljivati. Najčešće se spontano povuče do šeste godine djetetova života.

Općenito, mucanje može trajati nekoliko dana, tjedana ili mjeseci. Može se povući, ali  i ponovno pojaviti nakon nekog perioda. Može biti promjenjive jakosti i različitog oblika. No – trenutno ne postoji ništa što nam može garantirati hoće li se dijete oporaviti prirodnim putem ili će trebati terapiju. Zato se savjetuje na vrijeme uočiti problem i djetetu pružiti potrebnu podršku i pomoć.

Rad s djecom

Istraživanja pokazuju kako su terapije vezane za mucanje najuspješnije u predškolskoj dobi. Postoji nekolicina metoda i pristupa koji se provode s djecom, već od druge godine života. Najveća pažnja se daje roditeljima, kao glavnim akterima terapije. Roditelji se aktivno uključuju u terapiju i u rad kod kuće, kroz provođenje preporučenih postupaka. Važno ih je educirati za praćenje jakosti mucanja, kao načina praćenja tijeka mucanja. Samo trajanje tretmana je individualno.

Za djecu školske dobi koja mucaju, pristup je drugačiji u vidu većeg angažmana samog djeteta, kroz različite terapijske pristupe. U ovoj dobi govor može biti veliki izazov, pogotovo ako uzmemo u obzir da se negativni osjećaji povezani s mucanje najčešće i javljaju u ovoj dobi. Istraživanja pokazuju kako djeca već od treće godine života mogu primjećivati da drugo dijete ne govori kao oni, poslije četvrte godine vršnjaci mogu početi negativno gledati dijete koje muca, ali izrugivanja vjerojatno neće biti prije pete godine. Negativne reakcije vršnjaka ipak su najčešće u školskoj dobi.

Rad s adolescentima i odraslima

Najbolji pristup mucanju u ovoj dobi je naučiti osobu kako kontrolirati svoje mucanje, kroz tzv. govorno restrukturiranje. Važno je pomoći osobi da nauči koristiti govorne tehnike kako bi imala veću kontrolu nad mucanjem. To joj olakšava sudjelovanje u svakidašnjim aktivnostima. Za usvajanje govornih tehnika je potrebno uložiti puno truda, ali je njihova efikasnost neupitna. Također, važno je imati na umu prirodnost govora kao cilju kojem težimo kroz terapiju.

Složit ćemo se oko tvrdnje da postoje načini kako olakšati i povećati tečnost u govoru osoba koje mucaju. U nastavku teksta navedeni su savjeti koje osoba koja muca može primjeniti ukoliko „zaglavi“ na nekoj riječi, tj. zamuca:

• Uzmite si vremena dok govorite, nemojte žuriti.
• Napravite stanku prije nego ćete započeti govoriti.
• Nemojte uvijek očekivati najgore od sebe dok govorite. 
• Pokušajte govoriti malo sporijim tempom.
• Što brže pokušavate izgovoriti „tešku“ riječ to ćete na njoj više zamucati.
• Budite strpljivi prema sebi i dajte si vremena da kažete što ste naumili.
• Razgovarajte o mucanju, nemojte ga skrivati.

Dobro je od navedenih savjeta izabrati jedan koji ćete pokušati primjenjivati u govoru. Teško je misliti na sve savjete dok govorite, pomalo i nemoguće, no kada shvatite što vama pomaže da budete tečniji, to primjenjujte učestalije!

Prvo što je važno naglasiti jest da roditelji nisu uzrok mucanju i s razlogom se ponekad osjećaju zbunjeno kada im dijete počne mucati. Uzroci mucanja su vrlo složeni i razlikuju se od djeteta do djeteta. Važno je shvatiti što čini mucanje izraženijim, a što ga smanjuje kako bismo znali djelovati. Roditelji učestalo primijete kako pojedine situacije pojačaju mucanje (npr. kada su u žurbi, kada razgovara više osoba, kada je dijete uzbuđeno), dok pojedine smanjuju mucanje (npr. kada su smireni, kada se ne natječu ni s kim, kada razgovaraju „jedan na jedan“). Važno je promisliti što znamo o svom djetetu, o njegovom tečnom govoru i to prilagoditi svakidašnjim aktivnostima.

 U terapiji su roditelji od izuzetne važnosti. Na taj način ne samo da se stvara pozitivno ozračje kroz kvalitetno odrađeno vrijeme s djetetom, već se i oslobađaju mogućeg osjećaja krivnje koji je često prisutan kod roditelja djece koja mucaju.

Neki od osnovnih savjeta su:

• Izbjegavajte dovršavanje riječi i rečenica.
• Gledajte dijete u oči dok priča.
•  Slušajte što vam govori, a ne kako.
• Pokušajte pokazati kako vam se ne žuri dok razgovarate, jer osjećaj ubrzanosti povećava napetost, a s time i mucanje.
• Ukoliko vam je brzina govora visoka, smanjite ju jer ona također povećava napetost.
• Radite na djetetovom samopouzdanju koristeći razumljive, konkretne pohvale.